Dok ti gledam oči

Veličam te.

Ranjenost si natočio ljubavlju.

Dopusti onda i mojim kapljicama

Da uliju život

Tamo gdje je ostalo trnje.

Želim posuti bjelinu po tebi,

Prekriti tragove tvoje paklenosti,

Premjestiti ih u daljinu.

na mjesta zaborava.

Ali umije tvoj duh nositi ljepotu

Pod ovim olovnim svodom

I gledati kroz sunce dok te oči peku.

U nijemosti, podjednakoj živosti

Zakopčan strpljenjem do grla.

I to si naučio.

Naći sebe u sebi.

Idi do kraja života,

Trči kroz granje

I ne osvrći se .

Sažvači pa ispljuni prošlost.

Ne gutaj je

Otrovat ćeš se.

Još uvijek će se odvijati bitke

I raskrvaviti nebo.

Ali ti si pobijedio te ratove.

I kad pođeš krivuljama presijecati ravnine

Sjeti se da ima nešto čudesno

gore u visinama

Što te miri sa sobom

I pravi kroj tvojim mjerama.

Žedni su očnjaci ljudski.

Takvi ne dišu, samo ujedaju.

Ali ti nisi od njihovog mesa i krvi.

Jer priznala sam te.

U sebi.

Oboje smo duši lomili krila,

A našli se u letu.

I to nas veže.

Učinilo mi se da smo isti.

Pa poželjeh vezati duge kose

Oko tvoga vrata.

Neobično grješno poželjeh.

Lijepi dječače

Ne znaš ti što nosim ja

Ispod izgleda

Tebi ostajem nijema i daleka

Već netko nosi moje riječi

I časti se mojim postojanjem

On je najljepši doživljaj svijeta

Jednooki pogled ljubavi

On odveć nije moj

Ne želim ti pričati o njemu

Samo bih voljela da shvatiš zašto se mrznem

Kad mi želiš poć'.

VRATIT ĆU SE

Teško je uvjeriti sebe da ideš protiv sebe,

zgrčiti ruke onda kad ih želiš raširiti

ubrzati hod kad želiš stati,

oslijepiti kad želiš gledati

naučih i to,

pronaći svoju zemlju i proći pored nje,

bez okretanja i povučenih koraka

najveća bol uvijek dolazi od najveće ljubavi,

često se pamti samo jedan poljubac među svim poljupcima

                                     i nečije krupne oči, svih boja

nas daljine spajaju

ti si jedini što me uvijek nađe,

čak i sad te osjećam

 s tobom često izađem i zađem

tad izgovaram svijetlost

ali znam, jednom će doći vrijeme da odem

kad mi koraci postanu oblaci

tad, nek' me ostave s tobom

i vratiti ću se zemlji svojoj.

KAMEN I DRVO


Hoću li znati kad odeš,

hoćeš li mi reći?

Htjela bih ti pokazati svoje nove korake!

Sad mogu doticati

grane planina, brodove mora, oblake nebesa

baš kao ti, sa žuljem na nozi.

Možda izrastem u dugu da me nikad ne stignu u koračanju

uhode i bijele noći,

možda tako stignem do tebe.

Hoćeš li me čekati?

Ti znaš da ne mogu sama

sebe oživiti.

Čujem ti glas i u širokom svijetu,

moje ime nešto ti znači

izgovara kišu, dotiče puls,

to je prizor nevremena u jedno rozo ljetno večer.

Nedostaje mi tvoje nebo!

Znam da znaš.

Otkrila sam uho u tvojim očima

da se ne udavim vlastitim riječima.

Dok me bude

Tko je kome podmetnuo ljubav?

 Ne znam.

Umočili smo prste u srce i napisali obećanje.

Tvoja vertikala i moja okomitost oduvijek su crtkale plus.

S tobom mogla sam vidjeti cio svijet pred očima,

gazila sam oblake!

Tad trenutak  i nije trenutak.

Sad gazim riječ

gledajući u pukotine plafona,

zajedno s tobom.

Sretno nam bilo mladi gospodine!

Pregrizi osjet tužni,

bar si ti uvijek bio nosat u ljubavi,

Tko zna koliko ću se još vraćati

na mjesto prvog zagrljaja,

na te dubine i širine našeg doticanja,

 koje bez riječi dese se i ne zaboravljaju,

ne prestaju,

kao i ova čežnja tebe, dok me bude.

PJESMA ZA NAS DVOJE

Tvoj bitak množina je ljubavi,

od onih što misle da me poznaju, sakrih se u tebi,

i tako, s ramena na srce, balavo, zavoljeh te

                                                                           

ne trudi se ne biti ti, još se vidim u tebi

u očima glasne su nam misli, na prepad

nedostajem, nedostaješ

lideri s konjima putuju našim poljima

u boj se spremaju oni što nas vole i očima mole da im se vratimo

oni imaju naše vrijeme i naše ruke

ali nemaju nas

jer ljubav su oči što vide se u daljini,

tu srca su u blizini

tu mirno je  suviše, tu nešto se miriše.

30. ožujak

Sreli smo se najzad slučajno

i ostavih sebe tamo, lako, bez riječi na usnama

tako mnogo se promijenilo, a tako isto je

opet sve stane u srce

i ova praznina

što poželim te često,

pogrešivo

boja mirisa u meni navrati

i sve naše dane mi vrati

za sjahati s tog vremena

previše je bilo bremena

još ne vjerujem sebi

dok si mi u očima

danas čulo se srce,

sve drugo ugasi.

U ime nas

Hoćeš da ti pričam o nama,

o tome kako sam jednog jutra

pronašla besmrtno čeznuće?

Zašto ne vjeruješ kad ti kažem

da volim tvoj nos poduprt karakterom

i da na tvojim očima znam sjediti dugo

i bacati kamenčiće u naše more?

Samo voljeti znam.

Najdraža mi postade tvoja udaraljka 

u grudnoj uvali.

Mogu je čuti svugdje po tebi, 

na ruci, na vratu, 

u račvanju zelenih potoka potkože.

Mogu čuti blizinu i daljinu.

Ne dopusti da nam ljubav ukrote!

Želim te gledati s dva osmjeha na licu, 

zauvijek ispunjenim našim nebom,

s raširenim rukama u očima. 

To je portret mog života.

OD LJUBAVI 

U kolutima tvojih očiju

Često vidjela sam odraze svoga pogleda

Sad vidim daljinu

I kad bih htjela, ne bih ti znala reći

Gdje sjedi moje postojanje

Možda baš tamo gdje ti si

Na pola oteto, među gust zrak i plačno nebo 

Sve tvoje uzvisine nosim, od njih pokrete pravim

Tad spajam nebo i zemlju da mi svjedoče govorom

Tu čaroliju tišine i nostalgičnosti

Što stalno vraća se, upoznao si

I svaki polet duha potaknuo si

Veličina tog trenutka težina je naše ljubavi 

Tko je jači od nas?

Sad obučen si plaštem tajni

Što ga nosiš više nego halje svoje

Znam, od mog su mirisa

Zato, otjeraj me

Podignimo ograde visoko

Ja i ti, velikani ljubavi! 

NE TUGUJ 

Ne tuguj!

Nisam te napustila na našoj slici

Sazdanoj od najdivnijih mirisa i nemira

Šarenih i ljepljivih osjećaja

Samo koračam izvan okvira. 

Ne tuguj!

I moj avokado nije pustio korijenje

Ali naša slutnja jest

Ti si uvijek bio biljka što raste kroz bitumen

Dok mene su iščupali. 

Ne tuguj!

Najhladniji si i najtopliji stvor

Zima si i ljeto

Navrati ponekad na proljeće i jesen

Tad najbogatiji je rod. 

Ne tuguj!

Pronašao si sebe u sobi zrcala

Ali izrasti ponovo ako treba

Izrasti iz šake ljubavi ovaj put

Tek tada prsti će ti reći put. 

Ne tuguj! 

Lutalica si bez doma

Ja, evo, pronađoh dom

A još uvijek lutam.

ŽUTO-PLAVO CRVENA

Želim ti uprljati lice crvenim karminom.

Usna na oku, usna na vratu, 

usna na usni.

Ljubav je crvena.

Moja hrabrost nije moja snaga.

Od ljubavi do slobode

vlastita djela me bole.

Pustiti ću buri siječanjskoj da me isuši

i snijeg nek' me zatrpa!

Već u proljeće drugdje ću biti.

Jedino tako o meni nećeš sniti!.

Ljubav je plava.

Zatvoren pogled tvoje otvorne duše

zove si bijeg!

Prelomi sve što moraš 

ako lomiti trebaš da budeš cio.

I ako ljubiš, ljubi najljepše,

ne u propuhu riječi.

Ljubav je žuta. 

RASTOJANJE

Ruke ti nose daljinu, a moje više nisu tvoje

Jesam li u visinama tvoga pogleda ostala ona ista

Djevojčica i žena

Skidaš li nježno nadu?

Drugi su nam krali vrijeme

Kad postali smo mazni

S bradom u kosi, u poljupcima, neizbježno!

Naklonost tebi još nosim u sebi

Čudan poriv bijaše moja tanka ćud

Trom trenutak i neki tup prislon srcu

Posve lako predosjetim te

Bez par koraka nazad, bez cimanja i kočenja

Gotovo nepomično, neprimjetno

Prešutim i odšetam, što dalje u odvojenost

Dok drugi pričaju o tebi, oni ne znaju

A ja šutim, čuvam te i gubim

To je cijena mojih želja

Odavno preskočenih preko mašte

Dopusti da se rasprše ove riječi

Negdje na putu do nas

Ali naivno znam, razmazat će se po tebi

Ostaješ ponovo darežljiv i sam.

LJUBAV PJESNIČKA

Mi pjesnici, klošari ljubavi, baš umijemo voljeti,

zar ne?

S bocom starog danskog u džepu,

uz šal od svile, bijasmo pogrešni.

Živjeli!

I sad zalutam čekajući te slučajno.

Ali nećeš me vidjeti.

Prošarat će se oči divljeg badema,

nekim prošlim minutama.

Bit ću nalik na mladost izgubljenu.

Zažmiri!

Evo pišem ti pjesmu!

Ljubav više klase

Od kada ostavih tebe, napustih i sebe

na ulici ispod istog mosta

gdje ruke se dodiruju u mraku,

gdje ljubav je ostala u zraku

Znaš li cheri?

Tugujemo i smiješimo se, putujemo sve dalje i dalje

od ljeta i studeni, od traganja i dobivanja

plovimo u nepovrat..

Okrenimo novi sat!

Čeznuće tvoje jest i moje

Znaš li cheri?

Htjela sam pobjeći s tobom,

htjela sam ostati sa sobom.

Odsjaj grada u gradu, tijelo u košulji.

Još sam tu.. još sam tu..

 Tvoj hlad ne pokriva sunce

Znaš li cheri?

Poljubi me u vratni zavičaj,

nemoj probuditi pobačaj.

Krivi smo, zakrivljeni uvijek prema nama.

Sami bez nas.

Cvijet u drači nije divlji cvijet.

Znaš li cheri?

Tvoje oči su potopljene.

Tvoje oči su lijepe.

Gledam te u tijelo,

ruke, bradu, nos..

Nedostaješ, rekoh sebi!

Još uvijek si najdraži teret što me očarava.

Znaš li cheri?

BEZTEBNOST

Duše su nam ljubavnici

Lopovi pogleda

Gdje da odem da te ne vidim?

Tvoji zastoji u hodu kao moje su misli

Svaki bijeg vraća me k tebi

Zar da opet bježim?

Mogli smo biti samo mi

Bez jučer i sutra

Tako lako bilo bi te voljeti

Bez imalo varki

Što da radim kad poraste ljubav?

Lako je sebe prevariti tobom

Svaki stisak uz tebe traži novi

Crkni nado!

Putanjo moja dokle me vodiš?

SKRIVENI POETA

Magnetno je naše ozračje

Kako onda da se ne dotičemo?

Tko će obuzdati ruke moje

Kad tvoj duh draži me.

Mi smo samo dvoje naivaca

Nasukani jedno na drugo.

Čije je more? Čija je obala?

To ne poznamo, granice su velike.

I ako ih gubiš, opet ih dobivaš.

Odviše je bliska ta zatvorenost.

Jedino tako sad umijemo voljeti

Bez usana, u vapaju i jauku, do ludila.

Dok započinjemo riječima,

A završavamo zarezima.

Prevelik je prostor nadanja.

Baš umiju ne vidjeti ništa

Naše dvije zaluđene glave,

Pjenovite i tvrde trske.

Pa i šnjure nam se ljube.

A tko tu kome podapinje,

Ja tebi ili ti meni?