SKRIVENI POETA

Magnetno je naše ozračje

Kako onda da se ne dotičemo?

Tko će obuzdati ruke moje

Kad tvoj duh draži me.

Mi smo samo dvoje naivaca

Nasukani jedno na drugo.

Čije je more? Čija je obala?

To ne poznamo, granice su velike.

I ako ih gubiš, opet ih dobivaš.

Odviše je bliska ta zatvorenost.

Jedino tako sad umijemo voljeti

Bez usana, u vapaju i jauku, do ludila.

Dok započinjemo riječima,

A završavamo zarezima.

Prevelik je prostor nadanja.

Baš umiju ne vidjeti ništa

Naše dvije zaluđene glave,

Pjenovite i tvrde trske.

Pa i šnjure nam se ljube.

A tko tu kome podapinje,

Ja tebi ili ti meni?