Elegija

Otišla sam, a ni rekla ti nisam

Kako je bio gorak okus čaja

Na našem rastanku.

Dok si odlazio

Kretnje su te izdale

Usporenim ritmom otežalih koraka.

I onaj omotani poklon

Što si uputio meni.

Posljednji pogled.

Sebično sam ga zadržala.

Brojila sam tvoje stope unatrag

Da te vrate k meni.

Bezdušno sam iskoristila nadu,

Pa ju odbacila.

Samo da te zadržim.

Ostavila sam upaljene oči na tebi

Sve dok se slika nije izgubila.

A onda se drvenost razgranala

Po mojoj krhkosti.

Otišao si.

Ponavljala sam u sebi.

Nabujalo more sjećanja

Poplavilo je moje kopno.

Preplivala sam prošlost.

Sva moja okrunjenost

Izgubila je sjaj.

Napustila me pratilja mudrosti.

A istina me uvjeravala da je prošao

Rok trajanja naših dana.

Glupa istina.

Razarajuća.

I kiša me iznevjerila.

Ona je jedino mogla prkositi

Mojoj kiši suza.

I njena buka

S jačinom moga nemira.

Dugo sam krivila kraljicu noći.

Zašto je morala podići zastore

I ugurati dan kroz naše prozore.

A sad me služi tobom.

Vraća mi te

Na prozore od snova.