U ime nas

Hoćeš da ti pričam o nama,

o tome kako sam jednog jutra

pronašla besmrtno čeznuće?

Zašto ne vjeruješ kad ti kažem

da volim tvoj nos poduprt karakterom

i da na tvojim očima znam sjediti dugo

i bacati kamenčiće u naše more?

Samo voljeti znam.

Najdraža mi postade tvoja udaraljka 

u grudnoj uvali.

Mogu je čuti svugdje po tebi, 

na ruci, na vratu, 

u račvanju zelenih potoka potkože.

Mogu čuti blizinu i daljinu.

Ne dopusti da nam ljubav ukrote!

Želim te gledati s dva osmjeha na licu, 

zauvijek ispunjenim našim nebom,

s raširenim rukama u očima. 

To je portret mog života.

OD LJUBAVI 

U kolutima tvojih očiju

Često vidjela sam odraze svoga pogleda

Sad vidim daljinu

I kad bih htjela, ne bih ti znala reći

Gdje sjedi moje postojanje

Možda baš tamo gdje ti si

Na pola oteto, među gust zrak i plačno nebo 

Sve tvoje uzvisine nosim, od njih pokrete pravim

Tad spajam nebo i zemlju da mi svjedoče govorom

Tu čaroliju tišine i nostalgičnosti

Što stalno vraća se, upoznao si

I svaki polet duha potaknuo si

Veličina tog trenutka težina je naše ljubavi 

Tko je jači od nas?

Sad obučen si plaštem tajni

Što ga nosiš više nego halje svoje

Znam, od mog su mirisa

Zato, otjeraj me

Podignimo ograde visoko

Ja i ti, velikani ljubavi! 

NE TUGUJ 

Ne tuguj!

Nisam te napustila na našoj slici

Sazdanoj od najdivnijih mirisa i nemira

Šarenih i ljepljivih osjećaja

Samo koračam izvan okvira. 

Ne tuguj!

I moj avokado nije pustio korijenje

Ali naša slutnja jest

Ti si uvijek bio biljka što raste kroz bitumen

Dok mene su iščupali. 

Ne tuguj!

Najhladniji si i najtopliji stvor

Zima si i ljeto

Navrati ponekad na proljeće i jesen

Tad najbogatiji je rod. 

Ne tuguj!

Pronašao si sebe u sobi zrcala

Ali izrasti ponovo ako treba

Izrasti iz šake ljubavi ovaj put

Tek tada prsti će ti reći put. 

Ne tuguj! 

Lutalica si bez doma

Ja, evo, pronađoh dom

A još uvijek lutam.

ŽUTO-PLAVO CRVENA

Želim ti uprljati lice crvenim karminom.

Usna na oku, usna na vratu, 

usna na usni.

Ljubav je crvena.

Moja hrabrost nije moja snaga.

Od ljubavi do slobode

vlastita djela me bole.

Pustiti ću buri siječanjskoj da me isuši

i snijeg nek' me zatrpa!

Već u proljeće drugdje ću biti.

Jedino tako o meni nećeš sniti!.

Ljubav je plava.

Zatvoren pogled tvoje otvorne duše

zove si bijeg!

Prelomi sve što moraš 

ako lomiti trebaš da budeš cio.

I ako ljubiš, ljubi najljepše,

ne u propuhu riječi.

Ljubav je žuta. 

RASTOJANJE

Ruke ti nose daljinu, a moje više nisu tvoje

Jesam li u visinama tvoga pogleda ostala ona ista

Djevojčica i žena

Skidaš li nježno nadu?

Drugi su nam krali vrijeme

Kad postali smo mazni

S bradom u kosi, u poljupcima, neizbježno!

Naklonost tebi još nosim u sebi

Čudan poriv bijaše moja tanka ćud

Trom trenutak i neki tup prislon srcu

Posve lako predosjetim te

Bez par koraka nazad, bez cimanja i kočenja

Gotovo nepomično, neprimjetno

Prešutim i odšetam, što dalje u odvojenost

Dok drugi pričaju o tebi, oni ne znaju

A ja šutim, čuvam te i gubim

To je cijena mojih želja

Odavno preskočenih preko mašte

Dopusti da se rasprše ove riječi

Negdje na putu do nas

Ali naivno znam, razmazat će se po tebi

Ostaješ ponovo darežljiv i sam.

LJUBAV PJESNIČKA

Mi pjesnici, klošari ljubavi, baš umijemo voljeti,

zar ne?

S bocom starog danskog u džepu,

uz šal od svile, bijasmo pogrešni.

Živjeli!

I sad zalutam čekajući te slučajno.

Ali nećeš me vidjeti.

Prošarat će se oči divljeg badema,

nekim prošlim minutama.

Bit ću nalik na mladost izgubljenu.

Zažmiri!

Evo pišem ti pjesmu!

Ljubav više klase

Od kada ostavih tebe, napustih i sebe

na ulici ispod istog mosta

gdje ruke se dodiruju u mraku,

gdje ljubav je ostala u zraku

Znaš li cheri?

Tugujemo i smiješimo se, putujemo sve dalje i dalje

od ljeta i studeni, od traganja i dobivanja

plovimo u nepovrat..

Okrenimo novi sat!

Čeznuće tvoje jest i moje

Znaš li cheri?

Htjela sam pobjeći s tobom,

htjela sam ostati sa sobom.

Odsjaj grada u gradu, tijelo u košulji.

Još sam tu.. još sam tu..

 Tvoj hlad ne pokriva sunce

Znaš li cheri?

Poljubi me u vratni zavičaj,

nemoj probuditi pobačaj.

Krivi smo, zakrivljeni uvijek prema nama.

Sami bez nas.

Cvijet u drači nije divlji cvijet.

Znaš li cheri?

Tvoje oči su potopljene.

Tvoje oči su lijepe.

Gledam te u tijelo,

ruke, bradu, nos..

Nedostaješ, rekoh sebi!

Još uvijek si najdraži teret što me očarava.

Znaš li cheri?

BEZTEBNOST

Duše su nam ljubavnici

Lopovi pogleda

Gdje da odem da te ne vidim?

Tvoji zastoji u hodu kao moje su misli

Svaki bijeg vraća me k tebi

Zar da opet bježim?

Mogli smo biti samo mi

Bez jučer i sutra

Tako lako bilo bi te voljeti

Bez imalo varki

Što da radim kad poraste ljubav?

Lako je sebe prevariti tobom

Svaki stisak uz tebe traži novi

Crkni nado!

Putanjo moja dokle me vodiš?

SKRIVENI POETA

Magnetno je naše ozračje

Kako onda da se ne dotičemo?

Tko će obuzdati ruke moje

Kad tvoj duh draži me.

Mi smo samo dvoje naivaca

Nasukani jedno na drugo.

Čije je more? Čija je obala?

To ne poznamo, granice su velike.

I ako ih gubiš, opet ih dobivaš.

Odviše je bliska ta zatvorenost.

Jedino tako sad umijemo voljeti

Bez usana, u vapaju i jauku, do ludila.

Dok započinjemo riječima,

A završavamo zarezima.

Prevelik je prostor nadanja.

Baš umiju ne vidjeti ništa

Naše dvije zaluđene glave,

Pjenovite i tvrde trske.

Pa i šnjure nam se ljube.

A tko tu kome podapinje,

Ja tebi ili ti meni?

PIJANIST

Nismo htjeli.

Gore negdje u visinama

Spojili su naše konce.

Uvlačiš se, šunjaš. skrivaš.

Pomalo djetinje.

I dok te slušam,

Puniš police praznoga ormara.

Nosim tvoje riječi,

Oblačiš me njima.

Miješam svoj miris sa tvojim.

To nije parfem.

To je miris požude.

Bezuvjetna privlačnost.

Zamišljam te.

Tu si. Tu sam.

Gledamo se. Žedni smo.

Puštam te da se opiješ.

Sve vode ti puštam!

Ali tvoje su slane.

Pa se povlačim u svoje izvore.

Tamo sam sigurna,

Tješim se.

Prokleta sjećanja!

Zajedno smo plovili,

Doticali brda i planine.

I prste smo isprepletali.

U svakom slučajnom

Pogledu, dodiru.

A sada ona progovara.

Naša prijateljica,

Tišina.

Ima neka draž u njoj.

Zar ne vidiš?

Evo ispunjavam obećanje.

Pričam o tebi.

Toliko malo mi značiš.

Ono što vidim u tebi.

Skriveno ili lažno,

Još uvijek me privlači.

 Nadjenuh ti i ime.

Ne pitaj čiji je proizvod.

Ljutnje ili dragosti.

Nosi ga kako znaš.

Posloži svoje note,

Pa sviraj.

Pijanistu.

Opušci U Čaši.

Svidjelo mi se da mi budeš blizu.

Pa gledam očima prošlosti

Pravim replike tvojih horizontala

Na obojenom platnu.

Vuče me neka nit

Da dođem do one iste ulice

U nepoznatom gradu

I nazovem te.

Jedan dan.

Ti i ja.

San.

Jedan trenutak.

Uzburkane misli.

Valovite želje.

Ja u dolini,

Ti na brijegu.

Ja na brijegu,

Ti u dolini.

Kiselo jutro,

Još ljući dan.

Noć mi donosi prizore

Naših predstava

U kojima više ne igram.

Sama u svom dvoru misli.

Na kapke mi se objesila težina.

Sivilo.

Ne postojim.

Bježim.

Samo muk.

Naslagali se gnječeni opušci u čaši.

To si ti, to nisam ja.

Grče mi se misli.

Odlazim!

Ne želim reći više ništa

Što će me dovesti

Do tebe.

Prevelik je kontrast

Disanja i ove pameti. 

Elegija

Otišla sam, a ni rekla ti nisam

Kako je bio gorak okus čaja

Na našem rastanku.

Dok si odlazio

Kretnje su te izdale

Usporenim ritmom otežalih koraka.

I onaj omotani poklon

Što si uputio meni.

Posljednji pogled.

Sebično sam ga zadržala.

Brojila sam tvoje stope unatrag

Da te vrate k meni.

Bezdušno sam iskoristila nadu,

Pa ju odbacila.

Samo da te zadržim.

Ostavila sam upaljene oči na tebi

Sve dok se slika nije izgubila.

A onda se drvenost razgranala

Po mojoj krhkosti.

Otišao si.

Ponavljala sam u sebi.

Nabujalo more sjećanja

Poplavilo je moje kopno.

Preplivala sam prošlost.

Sva moja okrunjenost

Izgubila je sjaj.

Napustila me pratilja mudrosti.

A istina me uvjeravala da je prošao

Rok trajanja naših dana.

Glupa istina.

Razarajuća.

I kiša me iznevjerila.

Ona je jedino mogla prkositi

Mojoj kiši suza.

I njena buka

S jačinom moga nemira.

Dugo sam krivila kraljicu noći.

Zašto je morala podići zastore

I ugurati dan kroz naše prozore.

A sad me služi tobom.

Vraća mi te

Na prozore od snova. 

IZMEĐU HTJENJA I MOĆI

Zalud ljubavi sad se rukujemo
Ponovo prisvojeni izdaleka
Neotrježnjeni, u slast najslađoj boli.


Ostajemo tamo gdje se rastajemo
Uvijek ponovo, uvijek po prvi put
Daleko od drugih, u jednini nas

I kad hoću nebu sjesti na kraj, tu si
Pred vratima nedotaknutih ručki
Sa suviše zakotrljanih želja da bi ih sad odmotali


Nikada nisam otišla iz našega grada
Nikada te više nisam srela
Ponekad, 
okrzne me neki tek poznati miris
Od malo sebe i malo tebe
Ponekad, 
volim te


I prije no odem
Oprosti za svaku neizgovorenu riječ
Moja šutnja nikada nije bila nerječita
Samo su tvoje riječi suviše otvorene
Čak i u tišini
U jednom pogledu kroz daljinu tebe


Ostati ćemo to što jesmo
Ne žali za onim što nismo
Sačuvaj tu ljubav slučajnu
Negdje između htjenja i moći
I ne pitaj za mene
Ja još uvijek mijenjam boje večeri
Čekajući samo jedan dan da mi dođe
Bez tebe.